Pripremio: vlč. Markan Kormanjoš ČITANJA:
Iz 35,1-6a.10Ps 146Jak 5,7-10 Mt 11,2-11
‘Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u
mekušasto odjevena?…’
Poseban je to čovjek. Ivan Krstitelj. Ne možemo si ni zamisliti koliko bi nam danas bio stran i neobičan. Ne bismo ga tako lako prihvatili niti se odlučili pristupiti mu. Zarastao u bradu i kosu, neopran; obučen u odjeću koja odbija i vjerojatno širi oko sebe neugodan miris; hrani se hranom koja nikako nije na jelovniku naših stolova niti restorana. Ivan Krstitelj odbija svojom pojavom.
No, odbija i svojim govorom. Njegov govor nije privlačan niti sladunjav. Ne govori ono što bismo željeli čuti i što nam se sviđa. Ne izgovara pohvale i slavopoje našem životu. On opominje. Upozorava. Kori. A takav govor nam ne ide rado u uši niti ga prihvaćamo.
Ivan Krstitelj je jedan od onih ljudi koji kritički nastupaju prema društvu, zajednici, ljudima, pa i nama vjernicima – Crkvi. Opominje nas da ne idemo pravim putem i da se trebamo okrenuti Bogu, vratiti na Njegov put i poslušati Njegove riječi i zapovijedi. Upozorava nas da Božji poziv nije izrečen samo jednom i da naš pristanak na taj poziv nije bio samo jednom, nego se trebamo Njemu vratiti. Zašto vratiti?
Jednostavno zato jer smo skrenuli s Njegovoga puta. Počeli smo tražiti kompromise sa svijetom koji nas okružuje. Postali smo dio svijeta koji nas je progutao i savio nas na stranu koja više nije Božja. Činimo djela, izričemo riječi i živimo stavove koji nisu više blizi Božjim djelima, riječima i stavovima. Postali smo trska koju vjetar svijeta ljulja i ljudi koji se oblače u mekušastu odjeću jer ona godi našem tijelu i našim prohtjevima.
U povijesti spasenja Bog je često slao takve ljude. U Starom zavjetu to su bili suci i proroci koji su opominjali Njegov narod da se vrati na pravi put – Božji put. U povijesti Crkve Bog šalje velike obnovitelje koji svojim životom i djelom obnavljaju Crkvu i čovjeka i potiču da se vrati na put jedinoga pravoga ideala – Isusa Krista. Bili su to uvijek ljudi koje društvo nije prihvaćalo – jer su govorili ono što nije bilo lako čuti.
Uvijek su opominjali i danas opominju mene čovjeka da ne živim onako kako me Bog poziva i da se trebam vratiti temeljnom mome odgovoru – biti s Bogom cijeloga svojega života. Bog zna kakvi smo mi ljudi – dao nam je svoju Riječ, dao nam je svoga Sina, ali nama treba još.
Treba nam stalno poticaja i odluka. Stoga nam šalje svoje glasnike. One koji se ne povijaju kao trska koju vjetar ljulja nego su uspravljeni samo prema Bogu. One kojima nisu najvažnije blagodati ovoga svijeta, nego znaju i prepoznaju ljude oko sebe i na taj način i drugima pomažu da osjete te blagodati. Mnogi su ljudi u povijesti i danas takvi. I opominju. Mi ih trebamo prepoznati i prihvatiti poticaj – obratite se i vjerujte evanđelju.